Teorija nasilja

Postoji nekoliko definicija nasilja nad ženom, odnosno nasilja u obitelji. Izdvajamo onu prema kojoj se nasilje u obitelji sankcionira u Republici Hrvatskoj.
Nasilje u obitelji je:

  • svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile na integritet osobe,– svako drugo postupanje jednog člana obitelji koje može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol,
  • prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti ili povrede dostojanstva,
  • fizički napad bez obzira da li je nastupila tjelesna ozljeda ili ne,
  • verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim nazivima i drugi načini grubog uznemiravanja,
  • spolno uznemiravanje,
  • uhođenje i svi drugi načini uznemiravanja,
  • protupravna izolacija ili ograničavanje slobode kretanja ili komuniciranja s trećim osobama,
  • oštećenje ili uništenje imovine ili pokušaj da se to učini.
(Članak 4. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji)

Kad se govori o nasilju nad ženom u obitelji,  najčešće se prvo pomisli na fizičko nasilje. Iako je ono jedino očito zbog vidljivih tragova ozljeda, predstavlja tek dio nasilnog ponašanja. Zapravo su vrlo rijetki slučajevi gdje postoji samo fizičko ili općenito samo jedan oblik nasilja. Iz tog razloga ovdje navodimo što sve potpada pod nasilje nad ženom u obitelji:

1. Psihičko nasilje
Odnosi se na oblike zlostavljanja s ciljem stjecanja moći i kontrole nad ženom. Ono obuhvaća različite zabrane, prijetnje, uvrede, ismijavanje, omalovažavanje, podcjenjivanje, obezvrjeđivanje, proglašavanje psihički bolesnom ili nestabilnom osobom, ucjene, kontrolu kretanja, izolaciju i sl.

2. Tjelesno nasilje              
To su svi oblici tjelesnog zlostavljanja od guranja, šamaranja, čupanja kose, udaranja šakama i nogama, nanošenja povreda različitim sredstvima (predmetima i oružjem), opekotina, a koji mogu rezultirati lakim i/ili teškim tjelesnim ozljedama, invalidnošću pa sve do pokušaja ubojstva. Uključuje i zabranu spavanja, grijanja, hranjenja, zabranu potrebne zdravstvene njege, nasilje nad imovinom ili životinjama.

3. Seksualno nasilje
Odnosi se na tjelesno i psihičko seksualno nasilje, a obuhvaća seksualnu zloupotrebu, silovanje u braku, prisilne seksualne radnje, seksualno uznemiravanje itd.

4. Ekonomsko nasilje
Uključuje oduzimanje materijalnih sredstava, neplaćanje alimentacije i sve druge oblike uskraćivanja sredstava za život (hrane i osnovnih potreba), kontrolirano zapošljavanje ili zabrana zapošljavanja itd.

5. Duhovno nasilje
Uključuje ponašanje koje erodira ili uništava ženina kulturalna ili religijska vjerovanja ismijavanjem ili kažnjavanjem ili prisiljavanjem da slijedi drugačiji sistem vjerovanja

Pogrešno je nasilje nad ženom u obitelji promatrati kroz epizode nasilja koje se događaju kada situacija izmakne kontroli. Ovdje je zapravo riječ o dugotrajnom i kontinuiranom nasilnom obrascu koji se pravilno ciklički odvija kroz nekoliko faza. Kod dugotrajnog zlostavljanja govorimo o tzv. Spirali nasilja u kojoj se izmjenjuju tri faze:

1. faza stvaranja tenzija (jačanje, eskalacija),
2. nasilna faza (eksplozija, nasilno ponašanje) i
3. faza „medenog mjeseca“ (žaljenje, ispričavanje).

U fazi stvaranja tenzije nasilnikov stres i napetost rastu, žena postaje svjesna da je napad neizbježan, javljaju se manji incidenti, žena nastoji smiriti situaciju, ali sporovi ostaju neriješeni, zlovolja muškarca ostaje, raste s vremenom i pretvara se u srdžbu.Mnogi muškarci počinju više konzumirati alkohol i pokušavaju izbjeći konflikt. Tijekom ove faze dolazi do emocionalnog  (psihičkog) zlostavljanja i popratnog uništavanja ženinog osjećaja vlastite vrijednosti i samoodređenja. Ova faza je karakterizirana željom zlostavljača za ekstremnom kontrolom nad svojom suprugom i obitelji. Ženine manje pogreške dočekane su neprijateljskim verbalnim napadima, često biva optužena za stvari koje nije učinila, često biva stavljena je u izolaciju te joj se dozvoljava komunikacija samo s određenim osobama ili nijednom osobom uopće.

Tijekom dana, tjedana i mjeseci tenzija raste i na kraju dolazi do erupcije u eksplozivno tjelesno nasilje prema ženi kao ulazak u nasilnu fazu.

Gotovo odmah tenzija popušta i počinje faza „medenog mjeseca“. Tada je zlostavljač tipično ludo zaljubljen, ispričava se i pun je kajanja. On moli za oprost i obećava kako neće više nikad biti nasilan prema ženi koju voli. Kako vrijeme prolazi on ponovo nastoji uspostaviti kontrolu nad svojom suprugom/partnericom i obitelji, postepeno tenzija raste i krug se nastavlja.

Napomena: Spirala nasilja opisuje kako dolazi do nasilja, ali samo kad se radi o tipu muškarca nasilnika koji ne zna postupati u situaciji sukoba i koji ne prepoznaje svoje osjećaje, pa tako ljubomoru, tugu i strah manifestira ljutnjom. Također ima slabo razvijene komunikacijske vještine i uzak raspon strategija suočavanja sa stresom. Spiralom nasilja nije moguće objasniti dinamiku nasilja u obitelji u kojoj muškarac ženu doživljava kao svoje vlasništvo, te vjeruje da je njegovo pravo i dužnost udariti ženu kad „zasluži“, ali i preventivno.

Mit: Žena žrtva uzrokuje nasilje. Pretučene žene često zaslužuju batine, jer ih provociraju.
Činjenica: Zlostavljač uzrokuje nasilje. On je odgovoran za svoje akcije.

Mit: Žene žrtve uživaju u nasilju. Da nije tako otišle bi od zlostavljača.
Činjenica: Nitko na uživa kad je zlostavljan.

Mit: Nasilje u obitelji i među bračnim partnerima je njihova privatna stvar.
Činjenica: Nasilje u obitelji je ozbiljan društveni problem.

Mit: Ako žrtva napusti zlostavljača, nasilje će prestati.
Činjenica: Većina žrtava je u većoj opasnosti kad napusti zlostavljača.

Mit: Alkohol i zloupotreba droga su uzroci nasilja u obitelji.
Činjenica: Alkohol i droga nisu uzroci nasilnog ponašanja, ali mogu biti okidači za nasilno ponašanje.

Mit: Zlostavljanje žena u obitelji se događa samo u nižim socio-ekonomskim slojevima.
Činjenica: Nasilje u obitelji se zbiva u svim društvenim slojevima.

Mit: Učestalost nasilja u obitelji je prenaglašena. To i nije tako velik problem.
Činjenica: Bez obzire na statističke pokazatelje, nasilje u obitelji je značajan društveni problem.

Mit: Žene su nasilne kao muškarci.
Činjenica: Muškarci su značajno češći počinitelji nasilja u obitelji.

Mit: Zlostavljane žene biraju nasilne partnere. Čak i kad takva žena ostavi nasilnog partnera, naći će drugog koji će je ponovo tući.
Činjenica: Iako dio zlostavljanih žena ponovo nađe nasilnog partnera, žene ih ne traže i ne teže nasilnom odnosu.

Mit: Najčešće je tjelesni napad partnera izolirani događaj i vjerojatnost njegova ponavljanja je mala. .
Činjenica: Tjelesno nasilje je dio složenog obrasca moći i kontrole u partnerskom odnosu.

Mit: Nasilje među partnerima najčešće se svodi na malo naguravanja.
Činjenica: Nasilje među partnerima uključuje razne oblike tjelesnog ugrožavanja.

Mit: Ako muškarac tuče ženu mora da je mentalno bolestan.
Činjenica: Mentalna bolest nije preduvjet obiteljskog nasilja.

Mit: Muškarac koji samo prijeti tjelesnim ozljeđivanjem svojoj partnerici nije zlostavljač.
Činjenica: Prijetnje predstavljaju specifični oblik zlostavljanja.

Mit: Muškarci koji su nasilni ne mogu si pomoći.
Činjenica: Muškarci mogu promijeniti svoje nasilno ponašanje.

Mit: Bračne tuče nisu ozbiljne. To se događa u svakom braku.
Činjenica: Bračne tuče su ozbiljne i zahtijevaju pozornost društva.

Mit: Djeca trebaju svog oca makar je i nasilan prema majci. Žena bi za dobro djece trebala ostati s takvim partnerom.
Činjenica: Odrastanjem u takvoj obitelji djeca uče biti nasilna.

Mit: Nasilje i ljubav  ne idu zajedno.
Činjenica: Ljubav ne isključuje nasilje.

Mit: U razdoblju rata i poraća ima puno važnijih problema od nasilja u obitelji.
Činjenica: Zbog povećane razine nasilja u društvu, što je posljedica rata, potrebno je posebnu pozornost posvetiti nasilju u obitelji.

 

Postoji čitava paleta razloga zbog kojih žene svojim partnerima opraštaju nasilno ponašanje. Prije svega radi se o osobnim razlozima same žene, no veliku ulogu igraju i očekivanja zajednice u kojoj obitelj živi, a koja nerijetko vrlo oštro osuđuje ženu koja se odluči na napuštanje nasilnog odnosa.
           
Vrlo često su žene ekonomski ovisne o muškarcu. Njihova je uloga da odgajaju djecu i vode brigu o kućanstvu dok muškarac donosi novac u kuću. Postoje i situacije kada žene rade ali partner preuzima kontrolu nad njihovom potrošnjom novaca. Nekim ženama partneri brane da se zaposle iako su obrazovane i sposobne, a nekima brane i samo obrazovanje. Takvo ponašanje muškaraca se zapravo odvija s vrlo jednostavnim ciljem – uspostavljanjem kontrole nad ženinim životom.
           
Drugi razlog koji žene vrlo često navode jest taj da ne žele napustiti partnera jer djeci treba otac. Pretpostavka da djeci treba otac, kakav god da je,  vrlo je neispravna i može dovesti do ozbiljnih posljedica. Naime, istraživanja su pokazala da djeca koja odrastaju u obiteljima gdje otac zlostavlja majku vrlo često preuzimaju te obrasce ponašanja kojima su izložena svakodnevno. Dječaci uče da je normalno tućisvoju partnericu te i sami postaju nasilnici, dok djevojčice uče ulogu žrtve, odnosno što sve jedna žena treba trpjeti od svog partnera.
Djeca bi trebala odrastati u sretnom i pozitivnom ambijentu, daleko od svakog vida nasilja.

Česta pojava u nasilnim odnosima je i ta da žena poriče ono što joj se događa. Voli svog partnera i razmišlja samo o njegovim pozitivnim osobinama. Sama se pokušava uvjeriti da njen brak nije loš brak i da može promijeniti svog partnera.

Velik broj žena opravdava ponašanje svog partnera tražeći uzroke nasilnog ponašanja partnera u sebi. Smatraju da su same krive za to što im se događa, da nešto ne valja s njima ili u njihovom ponašanju, da nisu dovoljno dobre partnerice ili majke, da ga nisu dostojne, da ga ne znaju zadovoljiti ili mu pružiti  sve što mu treba ili jednostavnije rečeno, da su podbacile u ulozi žene/ partnerice. Vjeruju da je sve njihova pogreška, da se drugim ženama to ne događa te da su to zavrijedile. Vjeruju da nikad neće naći boljeg partnera pa im je i to malo „ljubavi“ bolje nego samoća.
Okolina često smatra da je veza u kojoj se žena nalazi njen izbor, da dobre supruge i majke nitko ne tuče, da vjerojatno žena izaziva nasilnika, da si je sama kriva što trpi nasilje te ukoliko ona sama ne napusti partnera, zašto bi onda oni nešto učinili da joj pomognu? Dio ljudi će pak reći da su ljubomora i materijalno zbrinjavanje obitelji čisti znakovi ljubavi.

S druge strane, velik se broj žena jednostavno boji napustiti partnera, strahuju za vlastitu sigurnost i za sigurnost djece.  Dio žena ne želi da njihova priča postane javna jer to smatraju vlastitom sramotom, a zapravo je to sramota nasilnika. Dio žena nema povjerenja u institucije, ne vjeruju da će im policija, pravosuđe, liječnik ili socijalni radnik pomoći ili uopće razumjeti njihov problem.

Na koncu, postoje žene koje su odrasle u vrlo patrijarhalnom okruženju i smatraju da je nasilničko ponašanje spolna uloga muškarca. Takvo ponašanje sagledavaju kao normalno.

 

Postoji uvriježeno mišljenje u društvu o tome kako su žene žrtve nasilja vrlo pasivne i da šutke trpe svoju nesretnu sudbinu. Međutim, studije su pokazale da zlostavljane žene često usvajaju i neke aktivne strategije kojima osiguravaju ili povećavaju vlastitu sigurnost, odnosno sigurnost svoje djece. Izbor ponašanja zlostavljane žene ovisiti će o tome kakav ona ima stav prema nasilju u obitelji.

1. Negiranje problema
Žene se prave da problem ne postoji te niti ne traže moguća rješenja. Česta posljedica ovakvog ponašanja je neodgovarajuće zdravstveno ponašanje kao što je prekomjerno uzimanje lijekova, prekomjerno konzumiranje alkohola ili droga, pretjerano ili nedovoljno jedenje.

2. Preoblikovanje problema
Preoblikovanje veličine problema zapravo znači da kod žene postoji nada i očekivanje da će stvari krenuti na bolje zbog toga jer se oni vole,  imaju zajedničku djecu, imovinu i sl.

3. Samooptuživanje i traženje opravdanja
Dio žena opravdava nasilno ponašanje partnera najčešće tražeći uzroke u vlastitom ponašanju izjavama kao što su „ Možda sama izazivam nevolju“, „On je nagle naravi, a ja ga provociram kad nešto prigovaram“, „Divan je kad ne pije“, „Kad bih mu mogla pokazati da ga više volim, prestao bi me tući“.

4. Samokontrola i kontrola drugih
Žene se priklanjaju stavu da je partnerovo nasilno ponašanje „izazvano“ i onda svoje ponašanje prilagođavaju tome, pažljivo izabirući što će reći ili napraviti u pojedinoj situaciji. To se zatim odnosi i na djecu koju majke stišavaju „jer otac spava“ ili „jer je nervozan“.

5. Traženje socijalne potpore
Dio žena u kriznoj situaciji traži pomoć od dobrih prijatelja, susjeda ili rodbine jer smatraju da im oni mogu više pomoći nego institucije (socijalni radnik, liječnik, policija i sl.)

6. Aktivno rješavanje problema
Uz prilagodbu na svakodnevnu situaciju žena zna imati skriveno rješenje koje će joj pomoći u kriznoj situaciji. Najčešće je to plan kuda i kako otići ako situacija postane opasna, ako izgubi kontrolu nad njom ili dotadašnja ponašanja ne daju rezultat.

 Žene koje trpe teže nasilje češće napuštaju partnera ili traže pomoć, dok se žene koje trpe manje teško nasilje učinkovito same brane. Ono što promatraču može izgledati kao nedostatak ženinog odgovora može u stvari biti proračunata ocjena što je potrebno za preživljavanje u braku, te zaštitu djece.

Odgovor žene na zlostavljanje često je ograničen mogućnostima koje ima na raspolaganju. Ipak, pokazalo se da se 66% žena učinkovito fizički brani, 41% žena privremeno napušta dom, 20% žena pomoć traži izvan kuće, 25% napušta nasilnu vezu unutar prve 4 godine, 70% napusti nasilnog partner kad-tad.

 

Postoji niz karakteristika koje mogu opisati jednog nasilnika:

Ovisnost o alkoholu i/ili drogama
Uživanje alkohola ili droga je isprika za nasilno ponašanje, ali ne i njegov uzrok. Zasigurno će se muškarac agresivnije ponašati pod utjecajem alkohola ili neke droge, ali oni se mogu smatrati jedino okidačima koji će doprinijeti tome da do nasilnog ponašanja dođe.

Sklonost ljutnji
Muškarac koji previše burno reagira na nedostatak slobodnog mjesta za parkiranje ili ako ga netko gurne u prolazu, muškarac koji često lupa šakom o zid, lomi predmete ili baca stvari u izljevu bijesa, vjerojatno će sve to jednog dana usmjeriti na blisku osobu. Muškarci koji tuku žene su oni koji ne mogu izaći na kraj sa frustracijama i koji to preobraćuju u nasilje kao rješenje svojih problema.

Ekstremna posesivnost
Muškarac brani ženi da izlazi iz kuće, brani joj da se viđa s prijateljicama ili rodbinom, nigdje joj ne dozvoljava da ide sama, zove na kućni telefon desetak puta dnevno kako bi provjerio je li izašla, a ako je ne nađe ili je linija zauzeta, to se kažnjava nasiljem. Istovremeno, on voli društvo, voli biti u krugu svoje obitelji ili prijatelja, ali njoj društveni život nije dozvoljen.

Ekstremna ljubomora
Nasilni muškarci redovito svoje partnerice optužuju za nevjeru, sumnjaju na svaku osobu muškog spola koja joj se obrati, simptome nekih bolesti pripisuju činjenici da je imala spolni odnos s nekim drugim muškarcem (npr. u slučaju prehlade znaju optužiti za oralni seks s drugim). Ovakva vrsta iracionalne ljubomore može imati dva objašnjenja, ili je on jako nesigurna osoba ili i sam ima vanbračne seksualne veze.

Nasilnost prije braka
Fizičko nasilje u vrijeme hodanja je garancija za kasnije nasilje. Ukoliko nasilje postane dio jednog partnerskog odnosa, taj će se odnos razvijati sa sve većim intenzitetom i prisutnošću nasilnog ponašanja.

Verbalno nasilje
Ova vrsta nasilja redovito prati fizičko nasilje. Nerijetko muškarci vrijeđaju svoje partnerice svakakvim pogrdnim imenima ili uvredama no, također znaju i na vrlo suptilan način vrijeđati ženu, napr. kroz izražavanje nezadovoljstva za pojedine stvari (neuredna kuća, zapuštena djeca, ona kao bezvrijedna ili nesposobna). Takva vrsta nasilja doprinosi srozavanju ženinog samopoštovanja.

Odrastanje u nasilnoj obitelji
Većina nasilnih muškaraca je u svome djetinjstvu bila izložena nasilju, bilo kao žrtva ili pak svjedok nasilja nad svojom majkom. Odrastajući uz oca koji se tako ponaša u vlastitoj obitelji, dječaci dobivaju poruku da je takvo ponašanje normalno pa i sami postaju nasilnicima kad odrastu, odnosno već i u adolescentnoj fazi (nasilje u vezama).

Nepredvidivo ponašanje
Žene često ne mogu predvidjeti ponašanje svog partnera. On može biti vrlo staložen i tolerantan jedan dan, a već sljedeći  imati ispade bijesa.

Okrutnost prema životinjama
Muškarac koji je okrutan prema životinjama vrlo vjerojatno će biti nasilan prema bliskim osobama. Svaki muškarac koji na okrutan način tuče psa ili druge kućne ljubimce trebao bi biti smatran potencijalnim nasilnikom prema partnerici.

Umanjivanje vlastite nasilnosti
Nasilnici često poriču svoje nasilno ponašanje ili ga umanjuju, prvenstveno sebi, ali i drugima („Nisam je udario, samo sam je malo gurnuo“). Potiskujući istinu, sami sebe uvjere da je to zaista tako te gube kontakt sa svojom nasilnim ponašanjem, a zatim to uvjerenje dijele sa svojom partnericom i drugim osobama. Nije rijedak slučaj da muškarac udari ženu i dan kasnije gledajući njenu ozljedu pita „Što ti se to dogodilo?“.

Uskogrudnost
Njegov način razmišljanja i postupanja je jedini način. Ponekad može dati dojam da uvažava ženino mišljenje, ali kad se donosi odluka, njegova je riječ posljednja.

Opravdavanje nasilja vanjskim okolnostima
Nasilni muškarci su jako vješti u prebacivanju krivice za svoje ponašanje na vanjske okolnosti („kad bih imao posao ne bih bio ovako depresivan i ljut“, „Udario sam je jer sam bio pod utjecajem alkohola“, „Da si samo bolja žena ne bih te trebao udarati“…). Oni izbjegavaju posljedice svog ponašanja i na taj način gube osjećaj odgovornosti za vlastito nasilno ponašanje, a istovremeno potiskuju bilo kakvu motivaciju za promjenom. Svoje mane projiciraju na partnericu da se sami ne moraju baviti njima, te nastavljaju živjeti u uvjerenju da su nedužni.

Nizak nivo samopoštovanja
Općenito, on se osjeća nemoćan i beskoristan u svijetu i ima nisko mišljenje o samom sebi. To ne mora uvijek biti očito, ali mnogi koji se čine uspješnim mogu gajiti osjećaj uskraćenosti i nezadovoljstva. Oni često napadaju svoje žene kad osjećaju da je njihova muškost ugrožena.

Muškarac – škrtac
Nasilni muškarci vole financijski kontrolirati svoju partnericu. Oni odlučuju koliko će novaca dobiti i nerijetko navode ženu da mora moliti i za najmanji iznos. Ta ekonomska ovisnost vrlo često priječi žene u njihovoj odluci da napuste nasilnika.

Žena kao objekt
Odnos prema ženi je kao prema seksualnom objektu ili imovini.

Nasilnost prema trudnoj partnerici
Ponekad su muškarci pojačano nasilni kad im je partnerica trudna ili neposredno nakon poroda. Mnogi pak žele djecu kako bi ženu učinili još ovisnijom o njima.

Zlostavljanje djece
Ponekad se nasilje proširuje i na djecu. Žene same mogu trpjeti beskrajno mnogo nasilja, no kada je ono usmjereno prema djeci, nemaju tolerancije. Zbog toga je nasilje nad djecom jedan od najčešćih razloga napuštanja partnera.

Dvostruka ličnost
U periodima kad nema potrebu za nasilnim ponašanjem muškarac ostavlja dojam prijatnog i šarmantnog čovjeka, osobito prema van. Nerijetko se događa da oni imaju razdoblja kad se ponašaju kao muževi i očevi puni nježnosti i ljubavi, a zatim nastupaju razdoblja kad se pretvaraju u zvijeri. Žene s vremenom razviju predosjećaj za razmjenu tih razdoblja. Nesreća je u tome što se oni u društvu prikazuju kao savršeni partneri i očevi pa kasnije drugi ne vjeruju ženi kad govori o tome kakav je on u stvarnosti.

Kajanje
Uvijek se iznova kaje  za onim što je učinio i traži drugu priliku. Redovito obećaje da je to zadnji put, da se neće ponoviti, ali isto tako redovito ponavlja svoje nasilno ponašanje čim ponovo stekne ženino povjerenje.

Sve emocije su u vidu ljutnje

Kad je frustriran prikazuje to kroz ljutnju. Kad je tužan poseže za alkoholom i izaziva sukob (muškarci ne plaču).  Kad je sretan drogira se da proslavi i zatim traži sukob (za njih je borba uzbudljiva i zabavna).

 

1. Prvi specifičan tip nasilnika je onaj čije je nasilno ponašanje rezultat unutarnjeg bijesa. Kao dijete često je bio zlostavljan ili zanemarivan, ili je pak proživio neku drugu vrstu traume (npr. iskustvo rata). Njegovo nasilje vuče korijene iz tog osjećaja bijesa i bez obzira što činila njegova partnerica, on će uvijek naći neko opravdanje kako bi iskalio taj bijes. On će je jednom tući jer je večeru napravila prekasno, a drugi dan jer ju je napravila prerano, iako je žena servirala večeru u isto vrijeme oba dana. Ovakav nasilnik će ponekad napasti svoju partnericu dok spava. Za svoj bijes će redovito kriviti partnericu, ali bez obzira koliko ona mijenjala svoje ponašanje, njemu nikad neće odgovarati. Vješto održava kontrolu nad njom kako bi ostala uz njega i tako bila isprika za njegov bijes. Iako taj bijes proizlazi iz njega samoga on ga ne kontrolira, sve dok se žena ne buni. Obično ne preuzima odgovornost za svoje ponašanje sve dok na to ne bude primoran odlukom suda, odnosno odlaskom ili prijetnjom odlaska partnerice.

2. Drugi tip muškarca nasilnika je onaj koji je uvjeren da je njegovo pravo i dužnost da udari ženu kad to ona „zasluži“. Vjeruje da su žene inferiorna bića, da moraju biti kontrolirane i kažnjavane za svoje propuste. Njemu nikada nije žao zbog onoga što je učinio već smatra ženu odgovornom za dobivanje batina – da je bila bolja supruga, on ne bi imao potrebu da je kažnjava. Korijene takvog muškarčevog stava nalazimo u dubokom patrijarhatu iz rimskog razdoblja kada se pod terminom „familija“ smatralo sveukupnost muškarčeva bogatstva i imovine, uključujući i ženu.

3. Treći tip muškarca nasilnika je onaj koji ne zna kako postupati u konfliktu. Uobičajeno je da njegovo nasilno ponašanje bukne usred nekog partnerskog sukoba i da završi na fizičkom obračunu. Ovakvi muškarci često ne mogu spoznati svoje osjećaje dok ne „eksplodiraju“. Takav su način ponašanja naučili u vlastitoj obitelji još kao djeca kad su na primjeru svojih roditelja vidjeli da je to sasvim normalno ponašanje i da je fizičko nasilje uobičajen način rješavanja problema. Zapravo jedini koji oni poznaju. Obično su jako impulzivni i naglo postanu nasilni bez razmišljanja o posljedicama svojih djela.

4. Četvrti tip nasilnika je muškarac čiji problem potiče od neke bolesti, poput neurološkog problema, tumora na mozgu, povrede ili kemijske neravnoteže. Ovaj tip uzroka uključuje promjenu ličnosti i može se sumnjati u njega ako muškarac nije bio nasilan nikada prije početka tog nasilja.

 

Muškarci koji zlostavljaju svoje partnerice često koriste različite tehnike kako bi ih mogli kontrolirati. Različita istraživanja dokazala su da su te tehnike vrlo slične onima koje se koriste sa ratnim zarobljenicima.

IZOLACIJA
Nasilnik ima snažnu potrebu da svoju okolinu održava postojanom i neprijetećom. Visoko je posesivan u odnosu na ženu, što je povezano s patološkom ljubomorom. Posebno izolira ženu od njezine primarne obitelji i prijatelja.

ISKRIVLJENA PERCEPCIJA
Nasilnik ima izuzetnu sposobnost da bude zavodljiv i šarmantan da dobije ono što želi, ali može biti i izrazito zloban i neprijateljski raspoložen ako ne dobije ono što želi. Pritom je njegova percepcija ponašanja žene i njegovog ponašanja iskrivljena, a on posjeduje veliku sposobnost samozavaravanja i zavaravanja drugih.

PRIJETNJE
Nasilnik koristi niz prijetnji kako bi kontrolirao ženu npr. „Ako odeš, budi uvjerena da nikada nećeš vidjeti djecu“,  „Ako ikome kažeš što se događa, naći ću način da sve uvjerim da si luda“, „Ako zbog tebe završim u zatvoru, ti ćeš završiti još gore“ ili „Ako me napustiš, ubiti ću se“.

NEMOGUĆI ZAHTJEVI
Nasilnik ima mnoge i u pravilu nemoguće, neostvarive zahtjeve. Npr. želi dobru hranu, a ne daje novac. Kaže da mu je svejedno što će jesti, a onda napravi scenu jer žena nije vodila računa o tome što voli i sl.

PONIŽAVANJE
Nasilnik često ponižava ženu nazivajući je pogrdnim imenima, ismijava je ili se izruguje njenom izgledu ili postupcima, nameće joj nešto što će je poniziti pred drugima (npr. naređuje kako da se obuče).

POVREMENA MILOST
S vremena na vrijeme nasilnik pruža znakove ljubavi kao „poklon“. Ti su znakovi zapravo jako daleko od ljubavi i on ih smisleno čini kako bi se povećala ženina ovisnost o njemu.

ISCRPLJIVANJE
Sve dosad navedeno, kao i mnogo drugoga, nasilnik koristi kako bi iscrpio ženu. Tjera je na pretjerani rad, ne omogućava joj dovoljno odmora i tako je dovodi u stanje tjelesne iscrpljenosti u kojoj je svaka osoba psihološki ranjivija.